Problemi sporta u Slavoniji

Smatram da sam dovoljno kompetentan da govorim o problemima sporta, kako u mojoj Požegi, tako i u cijeloj Slavoniji. Sport u našoj regiji tone u sve veći amaterizam iz vrlo prostog razloga koji je povezan sa cijelom gospodarskom situacijom koja je zatekla Hrvatsku, a u još jačoj mjeri i Slavoniju. Činjenica je da u ovom dijelu Lijepe naše nema nijednog ozbiljnog kluba koji bilježi rezultate vrijedne spomena ni u hrvatskim, a kamoli u europskim okvirima. Bavim se nogometom cijeli život te sam, igrajući ga, živio u Osijeku, Vukovaru, Virovitici i Slavonskom Brodu. Dakle, problemi svih gradova su mi itekako poznati. Financije su tome najveći problem jer nema uspjeha bez potpune predanosti i upornom radu uz mnoga odricanja. Adekvatnih uvjeta za trening nema gotovo ni jedan nogometni klub u Slavonijji i Baranji, a i igrači se u u ovo recesijisko vrijeme teško mogu sami financirati. Npr., ukoliko je mlad čovjek uložio cijelog sebe u naporno treniranje, na kraju puberteta dolazi do određene prekretnice u njegovu profesionalnom odabiru. Ako bi odabrao naporno treniranje i dalje, on mora uvidjeti dobre i loše strane jer je vrlo nezahvalno prognozirati nečiji uspjeh ma koliko on talentiran bio, a potencijalni neuspjeh može dovesti do velikih gubitaka jer je vrlo skupo ulaganje u nečiji razvoj, a da se pritom zapostavi školovanje. S obzirom da novca nema ni za najbolje profesionalce u regiji, mladi sve više odustaju te odabiru alternative i ne daju sto posto sebe u svoj sportski razvoj što je itekako razumljivo s obzirom na situaciju. 

Čini mi se da se drugim sportovima, a pogotovo u ženskim, još gore piše i to će kroz dogledno vrijeme dovesti do do potpunog amaterizma i rekreacije. Smatram da će to biti vrlo sramotno so obzirom da smo izrazito sportska nacija, i naša regoija je iznjedrila mnoge svjetski poznate i uspješne sportaše kao što su: Davor Šuker, Matija Ljubek, Ivica Olić, Kaja Ileš i mnogi drugi. Mišljenja sam da su, s obzirom na evidentan talenat koji posjeduju Hrvati, potrebna minimalna, ali pravovremeno i kvalitetno upravljana ulaganja za ostvarivanje veklikih uspjeha. Nadam se da će se godspodarska situacija promijeniti u što kraćem, roku te da će se opće društveno stanje u Slavoniji popraviti kako bi smo mogli uživati u tako lijepim stvraima kao što je sport i sportska nadmetanja!

Globalizacija i sport

Sport, definiran u najširem smislu riječi kao njegovanje tjelesnih sposobnosti, njihovo povjeravanje i usavršavanje, pokretom olimpijskih igara postaje važnim čimbenikom ne samo s općeg odgojnog stajališta, u smislu doprinosa kvaliteti ljudskog kapitala pojedinca, već postaje globalnim fenomenom koji ima naglašene učinke u gospodarstvu i političkom životu pojedine zemlje. Moderna sredstva komunikacije i informatička tehnologija sve više svode globus na «globalno selo» u kojem fenomen sporta ima sve važnije mjesto. U razvijenim je zemljama s rastućim životnim standardom izbor adekvatnog sporta određen mnogobrojnim faktorima ekonomske, sociološke i psihološke naravi, koji u tržišnom sustavu utječu na preferencije potrošača u pogledu korištenja njegova slobodnog vremena.

U uvjetima globalizacije posebno mjesto ima profesionalni sport koji je prvenstveno orijentiran na vrhunske rezultate i koji, s obzirom na veličinu zemlje (populacije) gdje se organiziraju priredbe i broj posjetitelja sportskih priredbi i televizijskih gledatelja, počiva na zakonitostima ekonomije razmjera. To znači da se maksimalni financijski učinci ostvaruju uz optimalnu sportsku infrastrukturu (veličina dvorane za velike sportske priredbe) – slučaj s košarkom u SAD-u (NBA liga), nogomet u Njemačkoj, tenis u V. Britaniji itd. Plastičan primjer za to što znači sport kao globalni fenomen jest Svjetsko prvenstvo u nogometu 2002. godine (Japan i Južna Koreja), koje prema procjenama ima svoje financijsko naličje od 250 milijardi USD izravnih i neizravnih transakcija vezanih za prodaju ulaznica, reklame, zarade transportnih i turističkih organizacija, prihoda koje su ostvarili hoteli i restorani te prodaja suvenira. Osim profesionalnog sporta, u uvjetima globalizacije potrebno je istražiti  dva vida  sporta i sportske rekreacije koji utječu na korištenje ljudskih i prirodnih resursa u pojedinim zemljama. To su «sport za sve» te sport i sportska rekreacija u funkciji unapređenja turističke ponude. Sport za sve najčešći je oblik sporta koji se javlja kao svojevrsna protuteža profesionalnom i komercijaliziranom sportu. U mjeri u kojoj je «sport za sve» dostupan svim građanima, a osobito mladeži, može se sa stajališta društva tretirati kao javno dobro čija se «proizvodnja» potiče mjerama konzistentne politike sporta, tj. precizno utvrđenim izvorima financiranja. Ovisno o organizaciji pojedine države, pri izboru adekvatnih metoda financiranja mora se voditi računa o različitim kriterijima doprinosa sporta zdravstvenom stanju stanovništva u kontekstu formiranja ljudskog kapitala koji zahtjeva interdisciplinarnost s obrazovanjem, kulturom i drugim segmentima društvenih djelatnosti. Istraživanja u mnogim zemljama, poglavito u zemljama u razvoju, pokazuju da ulaganja u obrazovanje (zgrade i nastavnu opremu) ne daju adekvatan proizvod (output) ljudskog kapitala bez ulaganja u primjerene sportske aktivnosti mladeži i prevenciju bolesti.

U malim zemljama, kao što je Hrvatska, globalizacija znači prijetnju nacionalnom identitetu jer tako mala zemlja nije utemeljitelj trenda na svjetskom tržištu. Uspjesi u pojedinim granama sporta mogu bitno pridonijeti produbljenju njezina identiteta. To je bio slučaj s crvenim i bijelim kvadratima na dresovima koje su naši nogometaši nosili na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Sport u tom slučaju služi kao faktor promocije identiteta jedne zemlje, što je teško supstituirati drugim oblicima promocije.

Stručni studij sportskog menadžmenta

Program stručnog studija sportskog menadžmenta namijenjen je obrazovanju za upravljačke funkcije u sportskim društvima i drugim poslovnim sustavima i za obrazovanje menadžera - zastupnika sportaša, sportskih društava, sportaša pojedinca i sportskih ekipa. Zbog značajnog udjela ekonomskih obrazovnih sadržaja, ovako obrazovani polaznici studija mogu uspješno obavljati i sve druge poslove za koje su potrebna poslovna znanja i vještine.

Programski sadržaji stručnog studija sportskog menadžmenta definirani su s ciljem obrazovanja studenata za poslove sportskog menadžera temeljenih na primjeni menadžerskih znanja i vještina u svim oblicima sportskih aktivnosti uz suvremeni nivo i humanom pristupu kroz zakonito poslovanje i poštivanje ljudskih prava.

Cilj stručnog studija sportskog menadžmenta je obrazovanje stručnjaka za upravljačke funkcije u sportskim organizacijama i obrazovanje menadžera - zastupnika sportaša primjenom menadžerskih tehnika i vještina.

Temeljni ciljevi kojima teži program studija sportskog menadžmenta su, sukladno temeljnim značajkama Bolonjskog procesa: visoki stupanj vertikalne i horizontalne mobilnosti studenata, veliki izbor programskih sadržaja, fleksibilna organizacija studija studenata (prilagodba programskog sadržaja studija afinitetima studenata uz zadržavanje stručnog zvanja).

Sigurno je da će potreba za ovim kadrovima u budućnosti sve više rasti, a realizacija stručnog studijskog programa sportskog menadžmenta, sukladno tako koncipiranom integriranom studijskom programu, zacijelo ima svoje opravdanje u našem poslovnom i sportskom okruženju.

Mjere za unapređenje statusa i financiranja sporta

Hrvatski olimpijski odbor  (HOO) - Globalna ekonomska kriza i njena refleksija na hrvatsko gospodarstvo, te ukupna gospodarska situacija, kao i objektivno ograničenje državnog proračuna i usvojene mjere štednje imaju snažni odraz na financiranje hrvatskog sporta. Novonastala situacija dovodi u pitanje funkcioniranje sustava, a u segmentu klubova poprima katastrofalne razmjere. Svjesni postojećeg stanja, kao i činjenice da su sredstva državnog proračuna kao i sredstva lokalne samouprave i uprave u ovom trenutku ograničena, Hrvatski olimpijski odbor kao najviše sportsko tijelo u Republici Hrvatskoj, a s namjerom da u funkcionalnom i financijskom smislu, održi sustav sporta, omogući nastupe naših sportašica i sportaša na međunarodnim natjecanjima, opstojnost i regularnost natjecanja, predložit će mjere za unapređenje statusa i financiranja sporta i to kroz:

1) Predlaganje promjena u poreznom sustavu koje bi bile u funkciji jačeg motiviranja privatnog sektora za ulaganje u hrvatski sport kroz sponzorstva, donacije i druge oblike poslovne suradnje.

Na tim osnovama dat će se inicijativa za razgovore s Ministarstvom financija uz želju za korištenje najboljih europskih praksi.

2) Hrvatski olimpijski odbor inzistira na početku emitiranja III. Programa HTV kao sportskog, a eventualno i turističko-informativnog programa. Postojanje specijaliziranog sportskog programa osnovni je uvjet za jače angažiranje potencijalnih sponzora u sportu. Javna televizija ima jasnu ustavnu obvezu promicanja i praćenja djelatnosti od posebnog društvenog interesa, a sport je jedna od tih kategorija. Apsolutno su ne utemeljene bilo koje primjedbe protivne uspostavi programa koji bi promovirao i pratio hrvatski sport, a primjer Slovačke čija javna televizija od 2008.g. ima takav program, iako u Slovačkoj djeluje još 8 komercijalnih televizija na nacionalnoj razini, očito govori da takva praksa postoji i u zemljama EU.

3) Ustrajemo na zahtjevu da Hrvatska lutrija dobije koncesiju za Internet priređivanje igara na sreću, te da se veći dio tako prikupljenih sredstava usmjeri u financiranje sporta.

Nažalost, moramo ustvrditi da u Hrvatskoj djeluju ilegalni priređivači klađenja poput (Internet priređivača – B-win) koji bez ikakvog pravnog osnova (koncesije) angažiraju znatna sredstva s područja Hrvatske pri čemu ne plaćaju nikakva davanja. Za razliku od toga HL je primjer društvene odgovorne organizacije, a sredstva prikupljena od igara na sreću svih priređivača čine najveći dio sredstava iz kojih se financira hrvatski sport.

4) Omogućiti poduzećima u većinskom državnom vlasništvu da budu sponzori nacionalnih selekcija uz prethodno mišljenje MZOŠ. I u drugim zemljama velika poduzeća u mješovitom vlasništvu, primjer njemačke banke koja je u većinskom vlasništvu pokrajina ili primjer iz Austrije OMV, MOBIL COM, govore da uz postojanje nacionalnih interesa, a u svrhu promocije zemlje to je uobičajeno.

5) Upošljavanje sportaša u ministarstva: obrane, unutarnjih poslova i financija. Određeni broj sportaša, poglavito iz borilačkih sportova, streljaštva, atletike, zrakoplovstva, padobranstva, jedrenja, ronjenja, biatlona i nordijskog skijanja ima nesumnjiva sportska i stručna znanja relevantna za spomenuta ministarstva. Takva praksa je dominantni oblik poticanja i razvijanja sporta u Njemačkoj, Sloveniji, Italiji i čitavom nizu drugih zemalja članica EU i članica NATO, pa stoga ne vidimo ni jedan razlog da to ne bude praksa i u Hrvatskoj.

6) Tražimo da jedinice lokalne uprave i samouprave u 2010.g. ne naplaćuju korištenje sportske infrastrukture klubovima kada se natječu u regularnim hrvatskim ligama i na taj način pomognu klubovima da mogu završiti ovu natjecateljsku sezonu, te da se održi regularnost natjecanja.

7) Utvrđujući da je suradnja s resornim ministarstvom na izuzetno visokoj razini želimo surađivati na doradi Zakona o sportu, a posebice u djelu koji se odnosi na razlikovanje klubova od rekreacijskog bavljenja sportom, načina financiranja i kontrole korištenja namjenskih sredstava, te drugim bitnim pitanjima.

8) HOO prihvaća inicijativu osam svojih članica da se u dogledno vrijeme sagleda potreba preustroja nadležnosti, te da se razmotri inicijativa za osnivanjem državne uprave za sport koja bi omogućila s jednog mjesta razvoj i kontrolu za razvoj hrvatskog sporta.

Način i izvori financiranja sporta

        Sustav financiranja sporta u Hrvatskoj sličan je europskom sustavu, koji se zasniva na mješovitom modelu financiranja sporta. Taj model je najčešći u praksi. Riječ je o djelomičnom državnom financiranju uz angažiranje sredstava iz gospodarstva. Karakteristika tog modela je da se sve više smanjuju fiskalni izvor, što ne mogu nadomjestiti oskudni tržišni izvori i načini financiranja sporta. Stoga je ovakav sustav nedjelotvoran i dugoročno će imati  negativne posljedice za razvoj sporta u Hrvatskoj.

U analizi financijskog stanja sportskih organizacija u Republici Hrvatskoj istaknuto je da je struktura izvora prihoda donekle slična izvorima financiranja sporta u europskim zemljama. Uz naglašene metodološke slabosti prikupljenih podataka zaključeno je da su proračunski izvori (središnji i lokalni) osigurali sportskim organizacijama u navedenim godinama nešto više od 1/3 prihoda, te da je to znatno više u odnosu na analiziranih trinaest europskih zemalja u kojima ta stopa dostiže maksimalno do 1/4 izvora. Udio proračunskih izvora financiranja u totalnom iznosu potreba za sport u najrazvijenijim zemljama Europe iznose između 15 i 28% . Ostala sredstva namiču se vlastitom djelatnošću u kojoj s oko 2/3 prihoda sudjeluju kućanstva (stanovništvo). Analize su pokazale da naša kućanstva za sport (posjete sportskim priredbama, članarine, sportska odjeća i obuća, rekviziti, igre na sreću) izdvajaju oko 5,5% svojeg dohotka što je znatno skromnije u usporedbi s europskim zemljama. Ti podaci potkrepljuju realna očekivanja, čak i više od toga - potrebu, znatnijeg povećanja proračunskog udjela u financiranju sporta u Hrvatskoj, jer se sport u Hrvatskoj još ne može oslanjati na vlastite izvore prihoda.

Svakodnevno smo svjedoci propadanja i degradiranja sporta i sportskih klubova u Hrvatskoj, poglavito zbog razloga pomanjkanja financijskih sredstava potrebnih za adekvatno praćenje sportske djelatnosti u okviru klubova. Iako je Zakon o sportu omogućio dugo očekivanu pretvorbu sportskih klubova iz udruga u sportska dionička društva i time omogućio saniranje dugovanja kroz njihovo konvertiranje u vlasničke udjele u novom dioničkom društvu, taj proces sam po sebi zasigurno neće spasiti sportske klubove.

Kroz ovu pretvorbu klubovi bi trebali dobiti jasnu vlasničku strukturu, te bi se time omogućilo transparentnije i efikasnije upravljanje klubovima, ali problem financiranja ostaje. Budući da je razina ulaganja u sport uvijek neminovno i odraz gospodarstva zemlje iz koje klubovi potječu jasno je zašto smo pred gašenjem takvih sportskih klubova i brandova poput Splita ili Šibenke, zašto je upitna regularnost nogometnog prvenstva zbog suspenzija klubova, zašto igrači klubova poput Cibone već mjesecima ne primaju plaću, iako su vjerojatno europski godinama najeksponiraniji, najugledniji i najprepoznatljiviji hrvatski sportski klub ili zašto se igrači sa 18-19 godina prodaju financijski jačim europskim klubovima, odgovor je jednostavan -  gospodarstvo, a sve više i javni sektor nemaju dovoljno sredstava da održe makar i postojeću razinu financiranja sporta, te niti jedna promjena same organizacije unutar kluba neće promijeniti ovu činjenicu.

Današnji kriteriji uspješnosti u sportu i njegove kvalitete u svjetskim okvirima, gledano kroz prizmu kvalitete rada i konkurentnosti, stavljaju pred hrvatski sport, ali još više i društvo u cjelini, izazove traženja i primjene odgovarajućih sustava financiranja sporta. Postojeći sustav financiranja sporta i raspodjele postojećih sredstava na državnoj i lokalnoj razini potrebno je značajno unaprijedi i kriterij kvalitete rada postaviti vodećim kriterijem u sustavu financiranja. Kada bi se objektivno vrednovana kvaliteta u sportu i na primjeren način financirala, kao prioritetno područje sustava financiranja sporta na državnoj i lokalnoj razini, vjerujemo da bi se mnoge anomalije, uočene nedosljednosti i nepravilnosti, u najmanju ruku smanjile, ako već ne u cijelosti i izbjegle.