Način i izvori financiranja sporta

        Sustav financiranja sporta u Hrvatskoj sličan je europskom sustavu, koji se zasniva na mješovitom modelu financiranja sporta. Taj model je najčešći u praksi. Riječ je o djelomičnom državnom financiranju uz angažiranje sredstava iz gospodarstva. Karakteristika tog modela je da se sve više smanjuju fiskalni izvor, što ne mogu nadomjestiti oskudni tržišni izvori i načini financiranja sporta. Stoga je ovakav sustav nedjelotvoran i dugoročno će imati  negativne posljedice za razvoj sporta u Hrvatskoj.

U analizi financijskog stanja sportskih organizacija u Republici Hrvatskoj istaknuto je da je struktura izvora prihoda donekle slična izvorima financiranja sporta u europskim zemljama. Uz naglašene metodološke slabosti prikupljenih podataka zaključeno je da su proračunski izvori (središnji i lokalni) osigurali sportskim organizacijama u navedenim godinama nešto više od 1/3 prihoda, te da je to znatno više u odnosu na analiziranih trinaest europskih zemalja u kojima ta stopa dostiže maksimalno do 1/4 izvora. Udio proračunskih izvora financiranja u totalnom iznosu potreba za sport u najrazvijenijim zemljama Europe iznose između 15 i 28% . Ostala sredstva namiču se vlastitom djelatnošću u kojoj s oko 2/3 prihoda sudjeluju kućanstva (stanovništvo). Analize su pokazale da naša kućanstva za sport (posjete sportskim priredbama, članarine, sportska odjeća i obuća, rekviziti, igre na sreću) izdvajaju oko 5,5% svojeg dohotka što je znatno skromnije u usporedbi s europskim zemljama. Ti podaci potkrepljuju realna očekivanja, čak i više od toga - potrebu, znatnijeg povećanja proračunskog udjela u financiranju sporta u Hrvatskoj, jer se sport u Hrvatskoj još ne može oslanjati na vlastite izvore prihoda.

Svakodnevno smo svjedoci propadanja i degradiranja sporta i sportskih klubova u Hrvatskoj, poglavito zbog razloga pomanjkanja financijskih sredstava potrebnih za adekvatno praćenje sportske djelatnosti u okviru klubova. Iako je Zakon o sportu omogućio dugo očekivanu pretvorbu sportskih klubova iz udruga u sportska dionička društva i time omogućio saniranje dugovanja kroz njihovo konvertiranje u vlasničke udjele u novom dioničkom društvu, taj proces sam po sebi zasigurno neće spasiti sportske klubove.

Kroz ovu pretvorbu klubovi bi trebali dobiti jasnu vlasničku strukturu, te bi se time omogućilo transparentnije i efikasnije upravljanje klubovima, ali problem financiranja ostaje. Budući da je razina ulaganja u sport uvijek neminovno i odraz gospodarstva zemlje iz koje klubovi potječu jasno je zašto smo pred gašenjem takvih sportskih klubova i brandova poput Splita ili Šibenke, zašto je upitna regularnost nogometnog prvenstva zbog suspenzija klubova, zašto igrači klubova poput Cibone već mjesecima ne primaju plaću, iako su vjerojatno europski godinama najeksponiraniji, najugledniji i najprepoznatljiviji hrvatski sportski klub ili zašto se igrači sa 18-19 godina prodaju financijski jačim europskim klubovima, odgovor je jednostavan -  gospodarstvo, a sve više i javni sektor nemaju dovoljno sredstava da održe makar i postojeću razinu financiranja sporta, te niti jedna promjena same organizacije unutar kluba neće promijeniti ovu činjenicu.

Današnji kriteriji uspješnosti u sportu i njegove kvalitete u svjetskim okvirima, gledano kroz prizmu kvalitete rada i konkurentnosti, stavljaju pred hrvatski sport, ali još više i društvo u cjelini, izazove traženja i primjene odgovarajućih sustava financiranja sporta. Postojeći sustav financiranja sporta i raspodjele postojećih sredstava na državnoj i lokalnoj razini potrebno je značajno unaprijedi i kriterij kvalitete rada postaviti vodećim kriterijem u sustavu financiranja. Kada bi se objektivno vrednovana kvaliteta u sportu i na primjeren način financirala, kao prioritetno područje sustava financiranja sporta na državnoj i lokalnoj razini, vjerujemo da bi se mnoge anomalije, uočene nedosljednosti i nepravilnosti, u najmanju ruku smanjile, ako već ne u cijelosti i izbjegle.